Kada je pravo vrijeme da dijete počne trenirati džudo?

Roditelji nas često pitaju kada je pravo vrijeme da dijete počne trenirati džudo. Da li su četiri godine prerano? Treba li čekati polazak u školu? Može li dijete koje počne sa deset ili dvanaest godina nadoknaditi ono što su druga djeca već naučila?

Jedan odgovor koji bi važio za svako dijete ne postoji.

Prvi trening ne mora odmah izgledati kao džudo

Kod najmlađe djece cilj treninga nije što prije naučiti što veći broj džudo tehnika. Dijete prvo treba da upozna svoje tijelo i nauči kako da ga kontroliše: da trči, puzi, skače, kotrlja se, održava ravnotežu, mijenja pravac kretanja i reaguje na različite zadatke.

Na tatamiju se tome pridružuje nešto što je za džudo posebno važno – učenje sigurnog padanja.

Zato trening djeteta od četiri godine ne treba da izgleda kao trening starijeg djeteta u manjem pakovanju. Igra je u tom uzrastu jedan od osnovnih načina učenja, a kroz dobro osmišljenu igru mogu se razvijati upravo one sposobnosti koje će kasnije biti važne za učenje džudoa.

Dijete tako već uči džudo, iako roditelju ponekad može izgledati kao da se „samo igra“.

Spremnost djeteta važnija je od datuma rođenja

Dvoje djece istog uzrasta ne moraju biti jednako spremni za isti način treninga. Jedno četvorogodišnje dijete će bez problema pratiti grupu, razumjeti jednostavan zadatak i odmah se uključiti u rad. Drugom će trebati više vremena da se navikne na prostor, trenera, drugu djecu i činjenicu da roditelj nije neposredno uz njega.

Ni jedno ni drugo nije neobično.

Zbog toga spremnost za trening ne procjenjujemo samo prema godinama. Važno je i koliko dijete može pratiti jednostavna uputstva, zadržati pažnju, kretati se u grupi, prihvatiti kontakt sa drugom djecom i postepeno razvijati samostalnost.

Ponekad je prvi uspjeh jednostavno to što je dijete ušlo na tatami i ostalo do kraja treninga. I to je sasvim dobar početak.

Kada počinje „pravi“ džudo?

Zapravo, počeo je već tada.

Kako dijete sazrijeva, mijenja se samo odnos između igre, razvoja motoričkih sposobnosti i konkretnog džudo sadržaja. Postepeno se uvode složenija kretanja, padovi, hvatovi i tehnike, rad sa partnerom, a kasnije i različiti oblici randorija.

Starije dijete može razumjeti složenije zadatke, duže zadržati pažnju i povezivati pojedine elemente tehnike. Zbog toga trening može postajati strukturiraniji, ali ni tada ne bi trebalo zaboraviti da djeca najbolje uče kada su aktivna, zainteresovana i kada razumiju smisao onoga što rade.

A šta ako dijete počne kasnije?

Nije zakasnilo.

Dijete koje prvi put dođe na džudo sa osam, deset ili dvanaest godina ima drugačiju početnu poziciju od djeteta koje je na tatamiju od četvrte godine, ali to ne znači da ne može uspješno učiti i napredovati.

Starija djeca često brže razumiju objašnjenja, lakše povezuju pojedine dijelove tehnike i mogu svjesnije učestvovati u procesu učenja. Prethodno iskustvo iz drugih sportova i dobro razvijene osnovne motoričke sposobnosti takođe mogu biti velika prednost.

Zbog toga ne postoji uzrast nakon kojeg je „prekasno“ početi trenirati džudo.

Pa kada onda početi?

Kada dijete pokaže interesovanje i kada postoji program prilagođen njegovom uzrastu i sposobnostima.

Za najmlađe to može biti prvi susret sa tatamijem kroz igru, kretanje i jednostavne džudo sadržaje. Za školsko dijete može biti početak sistematičnijeg učenja tehnike. Za starije dijete ili tinejdžera – sasvim novi sport koji tek treba otkriti.

Važnije od pitanja „Da li je dovoljno rano počelo?“ jeste pitanje „Da li je način na koji trenira primjeren njegovom trenutnom razvoju?“

Jer cilj dječijeg treninga nije da dijete što prije postane mali odrasli džudista.

Cilj je da, korak po korak, razvija sposobnosti, usvaja džudo i stekne dovoljno dobrih iskustava na tatamiju da poželi da se na njega ponovo vrati.